-Piše: akademik Zoran Lakić

Istorija i istoričari su, već odavno, zapisali ili ispričali svoju priču o naznačenoj temi – Balkan između Istoka i Zapada. Dio te priče kazuje da se njemačka nauka prva oglasila, odmah poslije dolaska Slovena na prostor Evrope, u okviru velike seobe naroda. Zapisala je da su pridošli Sloveni primitivni narod, ali da su vrlo bistri i oštroumni. Jedan od njih se odmah priupitao, šta će, tek, biti od ovih bistrih primitivaca, kada se budu obrazovali. Možda mogu postati opasni ozbiljni konkurenti – čak i onim najpovlašćenijim narodnim grupacijama u tadašnjoj Evropi.
Istorija je, nadalje, zabilježila da je, opet – njemačka nauka podijelila taj silni slovenski narod na Istočne Slovene (Ruse), Zapadne Slovene (Čehe, Slovake i Poljake) i već zaboravljene Lužičke Srbe. (Onako uzgred napominjemo da su prvi stanovnici Bjelopavlića bili Lužani)... I najjužne Slovene u koju grupu spadaju naši narodi i Bugari. Onako uzgred, zapažamo da su svi ti narodi bili državotvorni; imali su svoje države, čak i uvažavanije nego što je to slučaj sa njihovim današnjim državama. Tako su se nekada kompaktni Sloveni razvijali najmanje u tri posebna smjera.
Nakon velikog raskola u hrišćanstvu, 1054. godine, dolazi do nove podjele među njima; ovog puta ne po geografiji; već po vjerskom opredjeljenju. Zapadni Sloveni su postali katolici, a Istočni i Južni Sloveni su ostali vjernici pravoslavne vjere. Vjerski raskol je zahvatio uvijek nemirni Balkan: Hrvati i Slovenci su prihvatili katolicizam; svi ostali Južni Sloveni – ostali su pravoslavni vjernici. Nakon tog velikog raskola u hrišćanstvu, tokom istorije je bilo i drugih pritisaka – zbog kojih su narodi mijenjali svoju staru vjeru. Naročito je bio težak takozvani turski period, kada je vršena masovna islamizacija slovenskih naroda na Balkanu. Vjekovima je trajala. Najčešće je sprovođena nasiljem. Tako je ogroman dio naroda – odnarođen, kako bi se to narodski kazalo. Pogotovo što je vrijeme učinilo svoje. Točak istorije se nije mogao vratiti unazad; mnogo lakše ga je bilo zaustavljati.
Od tih, dalekih vremena trajala je žestoka borba – Istoka i Zapada za Balkan. Vodila se na razne načine: propagandno politički, ekonomski, a najčešće – kroz vjerski rat. U toj neprestanoj borbi Balkan je proglašavan „Buretom baruta“, „Ničijom zemljom“, „Bosforskim bolesnikom“, „istočnim pitanjem“. Nikada – kao Balkan. A još manje da pripada svojim narodima da bude Balkan balkanskih naroda, kao što je bila čuvena maksima iz borbe za nezavisnost SAD, kada je lansirana krilatica, Amerika – Amerikancima. I tačka!
Taj „spoljni uticaj“ doprinio je sve većem raskolu unutar balkanskih naroda. Lansirali su tezu o hegemonizmu, koji je mogao biti čak i hegemonizam najmanjih balkanskih naroda. Kao takav, predstavljan je opasnošću po ostale narode. Otuda i teze o velikoj Srbiji, velikoj Hrvatskoj, velikoj Bugarskoj, velikoj Albaniji, pa čak i o velikoj Crnoj Gori. Trebalo je isprovocirati zavadu naroda. Iz nje se rađa mržnja. A iz mržnje se rađa zločin. Otuda imamo genocidne zločine u Drugom svjetskom ratu, kao i veliki zločin u potonjem građanskom i vjerskom ratu. Taj pritisak velikih zbivanja na Balkanu i dan-danas je prisutan, kada se rješava gdje će Srbija – na Istok ili na Zapad (NATO). Teško je izdržati sve te pritiske na dosad istoriji poznati način.
Mnogo je lakše izvući pouku iz dosadašnje istorije naroda na Balkanu. Spoljni pritisci su uvijek izazivali unutrašnje nesporazume i svađe. Dojučerašnja braća po krvi, vjeri, jeziku i pismu vremenom su se udaljavala jedni od drugih. I sve se više udaljavaju. Politika tzv. velikih dobila je primat u ponašanju malih naroda. Ma koliko oni bili veliki u nekim istorijskim poduhvatima (O najmanji od naroda, velika Crna Goro). Veliki, opet, odlučuju da li je Balkan na Istoku, ili je na Zapadu. Oni i danas vide cjeloviti Balkan kao nekada – „Ničija zemlja“. A, potom, on može biti američki, britanski, njemački... „Sila Boga ne moli“ – kazuje narodna mudrost. Samo da Balkan nikako i nikada ne bude zemlja koja pripada balkanskim narodima.